Čokolada je zasigurno jedna od omiljenijih slastica na svijetu. Uveseljava nas kad smo tužni, ali i kada smo sretni. Čokolada je izvor uživanja te znak prijateljstva i ljubavi. Čokolada je univerzalna i vječna. No, jeste li se ikada pitala otkuda dolaze sve te čokolade i što je sve potrebno da bismo mi mogli u njoj uživati. 

Dokumentarni film „Mračne tajne čokolade” gledali su naši učenici na nastavi Filmske umjetnosti, a u nastavku vam donosimo odličan osvrt učenice prvog razreda Tonke Igrec

Mračne tajne čokolade

            Dokumentarni film „Mračne tajne čokolade” iznimni je istraživački rad francuskog novinara Cécilea Dolmana. Ovaj dokumentarac nastoji rasplesti priču o sirovini kakaovcu koja je glavna ili osnovna za proizvodnju čokolade. Ono što je već poznato iz političkih i medijskih krugova je da se proizvodnjom kakaovca uništavaju šume, ali isto tako i izrabljuju djeca koja rade na plantažama. Kako bi istražio točno stanje stvari, novinar Cécile sa svojom ekipom posjećuje Obalu Bjelokosti koja proizvodi 80 % ukupne potrošnje kakaovca u svijetu.

            Svoj istraživački put započinju u glavnoj luci Abidjan te kreću prema unutrašnjosti zemlje prema zaštićenim šumama. Novinari u tim krajevima nisu poželjni i svi ih promatraju s velikom sumnjičavošću zato što je većina plantaža i uzgoja kakaovca kao i radnika ilegalna. Uz prikrivanje, ne dajući do znanja da su novinari, uspijevaju doći do nekoliko skrivenih plantaža gdje snimaju, po mojem mišljenju, zaista jezive reportaže. Iz razgovora doznajemo da uglavnom rade djeca koju su roditelji prodali iz države Burkine Faso. Djeca rade potpuno besplatno samo za hranu, a hrana su im većinom samo banane i plodovi koji rastu u šumi, vodu piju iz obližnjeg potoka, nakon 5 godina mogu od „Starog“ (gazde) dobiti parcelu na kojoj može izrasti oko 180 kg kakaovca što vrijedi 210 eura. To je godišnja zarada. Većina njih nije se iz šume maknula više od 6 godina. Važno je napomenuti da ta djeca rade s otrovnim proizvodima (pesticidima za suzbijanje korova). Uz izrabljivanje djece koja su robovi, javlja se još jedan veliki problem, a to je uništavanje i krčenje šuma kojih je od 1960. godine do 2010. godine iskrčeno više od 80 %. Još jedan problem je da djeca barataju mačetama kojima sijeku tvrdu koru kakaovca kako bi izvadili sjemenke.

            Državna tvrtka Obale Bjelokosti pod nazivom Coopaweb otkupljuje kakaovac te ga dalje plasira inozemnoj tvrtki Cargill. To je najveća svjetska i američka tvrtka koja preprodaje razne sirovine, a kakaovac je među najznačajnijima. Oni kakaovac prodaju svim velikim proizvođačima čokolade: Nestle, Mars, Lidl, Herschey itd. Iz intervjua s jednim od glavnih ljudi Coopaweba naslućujemo brojne malverzacije koje ta tvrtka radi. Oglušuje se na pitanja o izrabljivanju djece i robovima na plantažama te zadacima tvrtke da grade škole i školuju djecu. Novinar isto pitanje postavlja i jednom od čelnika Cargilla u Parizu koji je svjestan situacije te zna što se događa u Obali Bjelokosti, međutim nitko ne kontrolira što se zapravo događa. Njima je prije svega bitan profit. Nevladine organizacije djeluju kako bi zaštitile šume kojih ima sve manje. Članovi te organizacije za zaštitu šuma samostalno čuvaju, prolaze i ulaze u šume kako bi se izbjegla ilegalna sadnja plantaža. Čini mi se da su oni ipak malobrojni u odnosu na organizirani kriminal, mafiju i upletenost države kojima nije namjera zaštiti prirodu, a još manje svoj narod. Licemjerje proizvođača čokolade okupljenih na sajmu Choco Vision 2018. u švicarskom gradiću Davosu, koji je poznat po brojnim okupljanjima samo najbogatijih ovog svijeta, nije se moglo sakriti iako nisu prošli ni prag hotela. Iz intervjua s čelnikom svjetske zaklade za kakao, novinar nije dobio konkretni odgovor koje mjere će poduzeti da se suzbije izrabljivanje djece i šuma. Završavaju intervju s time da u 18 godina nisu nimalo riješili taj problem te je novinarovo pitanje: „Hoće li se za 20 godina ponovno naći s tim problemom?“ Nažalost, ti bogataši ne pokazuju nimalo empatije za siromašne.

            Zadnji kadrovi dokumentarnog filma vode nas u seosku školu u Obali Bjelokosti gdje jedan razred čini 200 učenika. Učitelja plaćaju roditelji te djece dobrovoljnim prilozima jer je država presiromašna da bi plaćala škole u zabitim mjestima.

            Preokret filma je da su zemlja Obala Bjelokosti i Gana u 2019. godini odlučile ne isporučiti kakaovac proizvođačima čokolade ako im se ne poveća naknada za otkup barem za 30 %. To se dogodilo prvi puta u povijesti njihova trgovanja s pohlepnim kapitalistima sa Zapada.

            Ovaj film iskreno me rastužio i razočarao u društvo u kojemu danas živimo. Žalosno je da u 21. stoljeću uopće govorimo o robovima, izrabljivanju djece, sputavanju dječjeg školovanja i uništavanja prirode. Još tužnije od svega je da tvrtke koje imaju financijske mogućnosti utjecati na poboljšanje  jednostavno nemaju ni minimalni interes da to promijene. Samo povećanje platežne cijene za kilogram kakaovca već bi u mnogome pomoglo da brojni ljudi, proizvođači u Obali Bjelokosti, bolje žive i mogu školovati svoju djecu.

            Moje pitanje za kraj pitanje je koje me mučilo tijekom cijelog filma je: „Jesu li djeca koja rade na plantažama uopće ikada okusila čokoladu?“